Monday, June 22, 2020

Dan belog oblaka






















Leto je bilo u punom zamahu pržeći nas dok smo promicali preko tek pokošenih livada. Išli smo na kupanje na Veliku Butižncu, kako smo to radili svakog letnjeg dana našeg nesputanog detinjstva. 

Obično smo birali kraći put, koristeći divlju viseću lozu da se poput Tarzana prebacimo na drugu stranu manje rečice koja nam se nalazila na putu. Kada smo videli da je naša „lijana“ pukla a bližilo se podne pa nismo hteli da gubimo vreme tražeći drugu lozu i kako nam se nije gazilo preko Čikole, koja je i u to doba bistrih voda bila zagađena rečica u koju su meštani kao po dogovoru bacali crknute krave, magarce i ostalu nastradalu živinu, krenuli smo koji kilometar uzvodno, do zidanog mosta.

Na mostu smo odlučili da se odmorimo, pa smo svo troje posedali na onaj deo betonskog mosta gde je ogromna topola pravila hladovinu a sa reke se dizao blago prohladan vazduh, dovoljan da nas okrepi i da nam snagu da stignemo do odredišta.

Kao po dogovoru, okrenuli smo se svako na svoju stranu. Mićo je gledao vodu ispod mosta, fasciniran pokretima belouške koja se vijugajući uz samo dno korita približavala ribi koja je bezbrižno plutala, ne sluteći da će za koji trenutak biti paralizirana a zatim živa progutana. 

Neven je razgledao bilje oko mosta, ono bilje koje raste spontano, onako kako to rade divlje biljke izložene suncu, vetru i povremenim kapima kiše koja sa njega spere prašinu i napoji njegovo korenje. 

Ja sam se zagledala u nebo, letnje plavo, sa par belih oblaka koji su sporo plutali iznad planine. Bio je to trenutak potpune harmonije kada su i moje telo i moj um osetili potpuni, opuštajući mir, a duša zaneseno treperila zračeći zlatnom sunčevom svetlošću. Dan koji sam pamtila kao Dan belog oblaka.

Život je krenuo dalje, odnoseći nas različitim putevima. Ponekad su ti putevi bili lepi i blagi, ponekad trnoviti. Život je ređao godine, a sa godinama odgovornosti, zadatke, žurbu, da se postigne ovo ili ono, da se odgovori ovim ili onim društvenim normama. 

S godinama, život je sve više gubio boju zlata i počeo da niže sve tamnije nijanse sive. Turobne. Tužne. A sve te godine u meni je tinjala želja da bar još jednom u životu doživim onaj savršeni trenutak, onaj Dan belog oblaka. 

Tek ponegde, nakratko, ukazao bi se tračak svetlosti koja bi se brzo ugasila dok sam gledala ljude poražene problemima, ljudi koji su promicali pored mene u svim onim gradovima i državama kroz koje me život godinama nosio, poput lista otrgnutog sa drveta kome je pripadao. Ljude koji su promicali poput utvara, lica zaleđenih u maske brige. Ljudi koji jedva da su bili svesni okoline, duboko zaronjeni u neke svoje unutrašnje teške priče i dijaloge.

I onda je jednog dana tama postala nepodnošljiva, preuska, zagušljiva, suviše bolna. Počela je da me steže toliko da nisam imala izbora nego da se pokrenem, da kažem: dosta.





















I gle, okamenjena skrama života se kao nekom magijom rasprsla u milijarde delića koji su nestali pod naletom dubokog mira za kojim sam čeznula godinama. Sa čuđenjem sam postala svesna da sam ga čitavo vreme nosila sa sobom, duboko u svojoj nutrini, da je to bio glas koji me dozivao da se setim, da duboko udahnem, da zavirim u svoju dušu i da ponovo pronađem – Dan belog oblaka.   


No comments:

Post a Comment

Osnovne vrste eseja

  Postoje četiri osnovne vrste eseja: narativni, opisni, obrazlažući i argumentovani.  Neki od njih imaju cilj da ispričaju događaj ili ga o...