Prvo poglavlje romana Veliki okret (autor teksta Lidija Đujić)
Ovoga časa Lili, upravo sada, dostupna ti je apsolutna moć stvaranja sopstvenog života. Poznavajući te, mogu slobodno reći da bi automatsko ostvarenje nekih od tvojih zamisli bilo prava katastrofa. Zato predlažem da potegneš ručnu i da dobro razmisliš o onome šta želiš.
Doći će trenutak kada ćeš shvatiti da ti je vremensko odlaganje ispunjenja želja išlo u prilog i da te je mnogo puta spaslo od toga da dobrano zabrljaš.
Elektra
Nebo nad Posejdonom je bilo ledeno plavo i prošarano tankim oblacima koje je vetar razvlačio u duge, paperjaste trake. Duboko sam udahnula sveži vazduh pošto sam upravo izašla iz studija u kojem je bilo zagušljivo i toplo zbog reflektora koji su nemilosrdno pekli učesnike emisije u kojoj sam učestvovala kao jedan od gostiju.
Nisam se potrudila da zakopčam mantil. Prijala mi je svežina koja me dočekala na ulici, a i restoran u koji sam se uputila je bio prilično blizu. Skrenula sam sa ulice i stepenicama sišla do šetališta koje je verno pratilo obrise kilometrima duge Južne plaže. U ovo doba dana šetalište je bilo gotovo pusto. Samo su se dole na plaži, uz samu ivicu talasa koje je vetar neumorno gurao preko peska, mogli videti razigrani psi koje su njihovi vlasnici izveli u poslepodnevnu šetnju.
U restoranu sam primetila par poznanika koji su mi kratko otpozdravili i jednako brzo se vratili prekinutom razgovoru ili papirima koje su čitali. Otišla sam do suprotne strane restorana, gde je zid od ojačanog stakla pružao neometan pogled na okean, i smestila se za jedan od manjih stolova. Nakon što je konobar doneo veliku šolju kafe otpila sam dugačak gutljaj a onda se zagledala u hladnu vodu koja se tek po zapenjenim krestama razlikovala od jednako tmurnog neba. Jesen će se uskoro pretvoriti u zimu, a Odin je još uvek bio na Australiji. Mada, njegovo prisustvo nebi umanjilo samoću koja me je sve više mučila. Moj brat je svuda, osim na Australiji, bio samo fizički prisutan.
Pitala sam se kako sam uopšte dospela do ovakvog trenutka u životu.
Nakon što je Viktor napustio ovaj nivo postojanja pre desetak godina, posvetila sam se proučavanju Duše, koncepta Boga, smisla Univerzuma i svrhe života. I naravno, Velikom okretu, kataklizmičkom pomeranju geografskih polova koje je uništilo civilizaciju koja je nastanjivala Zemlju pre nas. Tako sam godine nakon Viktorovog odlaska ispunila putovanjima i istraživanjem, pisanjem članaka za blogove i časopise, gostovanjima u raznim emisijama i pisanjem knjiga.
Sve ovo mi je donelo delimično olakšanje, ali osećaj samoće nikada nije nestao. Kao ni gorčina zbog onoga što sam smatrala Viktorovom izdajom.
U stan sam se vratila prilično kasno. Bio je hladan i prazan. Upalila sam grejanje, televizor i svetlo u trpezariji. Tokom proteklih godina sam imala nekoliko veza koje su se sve završile zbog istog razloga. Nijedan od mojih partnera nije uspeo da izdrži moja brojna putovanja i ponekad čak i višemesečna odsustvovanja od kuće, kao ni određeni stepen emotivne rezervisanosti kojeg sam i sama bila svesna i protiv kojeg se nisam uspevala izboriti.
U jednom trenutku sam čak došla na ideju da nabavim psa ili mačku, ali sam shvatila da se ni oni nebi mogli uklopiti u moj stil života. Šta bi radila s njima tokom putovanja?
Gani je bio jedini čovek pored Odina pred kojim sam mogla slobodno govoriti o svojim dilemama, mada ni on, kao ni Odin, nije krio da su mu moja razmišljanja o porodici i mukama samoće često bila zabavna i da pored svog tog kukanja ja zapravo želim da budem bez obaveza koje bi mogle da me spreče u iznenadnim odlukama da se spakujem i krenem „samo da nešto proverim“, kako su to njih dvojica nazivali.
Za Ganija su me još od školskih dana vezale posebne spone. U to vreme smo oboje smatrani dosadnim štreberima koje su ostali učenici, doduše uljudno, ali sistematski izbegavali, tako da smo ostali upućeni jedno na drugo i razvili prijateljstvo koje nikada nije izgubilo na snazi.
„Hm“, rekao je gurkajući dugačkom pincetom nešto što je gledao pod mikroskopom, „možda bi mogla da usvojiš neko dete. U Centru uvek traže udomitelje.“
Uspravio se u stolici da bi video kako ću reagovati na njegov predlog.
„I šta da radim sa njim? Kako da nastavim sa svojim poslom?“
„Pa uzmi neko starije koje možeš da vodiš na putovanja i usput podućavaš.“
„Ma hajde Gani, u mojim godinama nisam sigurna da se mogu zamajavati s podukom dece, a onu gotovu, od dvadesetak godina, sigurno nemaju na listi za usvajanje“, odgovorila sam napola u šali, ne očekukući od Ganija ono što je usledilo. Počešao se po bradi, što je često radio kada je bio nesiguran a onda se osmehnuo.
„Upravo sam se setio jednog eksperimenta koji je izvelo Udruženje za psihička istraživanja iz Toronta, negde sedamdesetih godina dvadesetog veka njihovog ciklusa.“
„Čudi me da je takav podatak preživeo Veliki okret.“
„Mnogo toga je preživjelo Veliki okret“, rekao je slegnuvši ramenima. „Nego, zar nisi radoznala da čuješ o čemu se radi? Zamisli, da stvoriš nešto o čemu si do sada samo pričala.“
„Ja ne pričam prazne stvari“, skočila sam sa stolice.
„Ma sedi. Hoću reći da bi ovo bilo nešto toliko konkretno da je prosto... prosto... ma eto, baš konkretno.“
„A to je?“
„Dakle, to društvo je počelo kontaktirati duha. Taj duh im je dve godine redovito dolazio na seanse i odgovarao na pitanja.“
„Gani, ne vidim...“
„Strpljena“, prekinuo me. „Dakle, cela caka je u tome što taj duh koji im je dolazio nikada nije rođen i nikada nije umro u njihovoj stvarnosti, na njihovom nivou postojanja. Grupa ga je izmislila. Jednostvno su seli, napravili listu osobina koje bi taj duh trebao da ima, i cap, eto ti njega. Kasnije su imali velike muke da ga ubede da ne postoji.“
„Gani, jel' ti to meni predlažeš da sebi napravim duha?“
„Pa možda... eto... recimo više bi to bilo nešto kao tvoje duhovno dete“, odgovorio je zbunjeno.
„I da po noći spavam u istom stanu s duhom?“
„Pa možeš da uradiš potpunu materijalizaciju tako da postane živ“, slegnuo je ramenima.
„Gani“, rekla sam spremajući se da pođem. „Mislim da je krajnje vreme da malo olabaviš i izađeš među svet pre nego što potpuno odlepiš.“
Bez obzira što sam u prvom trenutku smatrala da je Ganijeva ideja bezvezna i pomalo zastrašujuća, nekako mi se uvukla u misli, postajući sve intenzivnija kako je vreme odmicalo. Možda su tome doprineli i sve kraći zimski dani koji su me prisiljavali da provodim više vremena sama, među zidovima praznog stana. Pomišljala sam i da otputujem negde, postojalo je toliko tema koje sam mogla istraživati, ali sam odustala od te ideje. Očekivala sam da se Odin svakog časa vrati sa Australije i nisam želela da propustim susret s njim.
Uostalom, šta sam mogla izgubiti ako probam. Nekoliko dosadnih sati koje ionako nisam znala kako da utučem. Uzela sam komad papira i olovku odlučna da iskreiram sebi duhovnog sina, dete koje nikad nisam imala, mada on kada se naljuti kaže da sam, dok sam ga stvarala, na umu imala ne sina nego savršenog batlera kakav se viđa u prastarim filmovima, uglađenog, do bola vernog i bezličnog. Nezahvalnik!
Bilo je zapravo krajnje lako. Trebalo je samo da ponovim eksperiment koji je uradilo Udruženje. Napisala sam na papir sve osobine koje bi Lusijen trebao da ima. On je kasnije negde pročitao da to ime dolazi od stare reči lux koja znači svetlost, pa je sebe svuda počeo predstavljati pod tom skraćenom verzijom. Dakle, po mojoj prvobitnoj zamisli, Lusijen je trebao biti dobar, duhovit, pun znanja, nežan i poslušan sin. Izgled nije bio važan. Bar ne na početku. Onda sam pomislila: „Ma, kad ga već pravim...“ Tako je u procesu stvaranja Lusijen počeo ići u teretanu, nabacio tu i tamo poneki izraženiji mišić a usput se i iskvarcao. Tokom daljnjeg razvoja je dobio gustu, crnu kosu a umesto naočara sam mu dala sjajne crne oči oivičene gustim trepavicama. Takođe sam mu oduzela nekoliko godina. Ipak nisam baš toliko stara da bi mi sin bio stariji od dvadeset. Sve u svemu, onoga dana kada sam otvorila vrata stana i kada sam ga ugledala kako sedi u fotelji i gleda TV osetila sam se kao i svaka novopečena majka koja cveta od sreće i ponosa.
Sredinom sledećeg proleća ponovo sam sedila u onoj istoj otrcanoj fotelji u Ganijevom labaratotriju.
„Gani, ne mogu više ovako. Jednostavno ne mogu.“
Prvi mesec je bio kao bajka. Lusijen je uvek bio pun razumevanja, strpljiv, uvek dobro raspoložen. Nikuda nije izlazio. Po celi dan je sedio u kući, satima, danima, uvek s tim bezveznim osmehom na usnama, poput kakve velike gumene lutke. Gledao me tupo i na svako moje pitanje izgovarao svoju veliku rečenicu: „Da.“
Gani me gledao ćuteći a na čelu su mu se pojavile blage bore.
„Da ne pomisliš da je glup. A ne, samo da ti kažem da su mi se uz njega smučili kvizovi i ukrštene reči. Pametnjaković zna sve odgovore i pre nego što su postavljena pitanja. Muka mi je od njega. Da bar hoće nekuda da ode. Želim da nestane, da ode.“
„Jesli li mu predložila da nađe neki posao. Meni se on čini kao jedan fin...“
„Da fin“, glas mi je postao piskav od ljutine.
„Ma daj Lili, on se samo ponaša onako kako si ga stvorila.“
„Hoćeš reći da sam ja kriva?“
„Hoću reći da si mu, dok si ga stvarala, zadala određene parametre ponašanja. Nije li to uostalom način kako kreiramo i svoje živote?“
„Ah, opet ti sa svojim teorijama o oblikovanju realnosti mislima.“
„Pa, rekao bih da si stvaranjem Luksa u potpunosti dokazala moje teorije. Uostalom i ti u svojim člancima obrađuješ ovu temu. Doduše, ti si je obrađivala kao intelektualni kuriozitet, u sklopu različitih verovanja i religija, ali da ponovim: stvaranjem Luksa si dokazala njenu istinitost.“
„Zove se Lusijen“, odbrusila sam.
„A to... On je odlučio da se zove Luks i ja poštujem njegovu želju.“
„Divno“, sada sam već zapenila. „A to što je godinama pokušavam objasniti svima da me ne zovu tim glupim nadimkom?“
„Ali, Lili...“
„Eto vidiš!“
„Ali to je drugačije.“
Zaustila sam da ga pitam zašto je to drugačije i zašto niko ne poštuje moje zahteve da me zovu pravim imenom, ali sam shvatila da bi se samo beskorisno vrtila u krug, bez ikakvog pravog odgovora i rešenja, pa sam odustala.
„Šta da radim sa njim Gani?“
„Svakako nisi trebala napraviti ono od pre neki dan. To ga je veoma potreslo.“
„Bio je ovdje kod tebe da se žali? Ne mogu da verujem. Uostalom rekla sam mu istinu, da je obična izmišljotina koju sam stvorila u nastupu dosade, da mi je sada dosta i da mu je vreme da nestane iz mog života.“
„To je bilo okrutno. Šta misliš kako bi izgledalo kada bi svi roditelji oterali decu od sebe kada se naljute ili tako...“
„To nije isto.“
„Jeste. Bez obzira kako je stvoren, on je sada duša sa telom i osećanjima. On postoji.“
„On je običan duh“, rekla sam glasom koji je i meni delovao neuverljivo.
„On je to bio nekada“, rekao je Gani tiho ali odlučno. „Sada je ljudsko biće. Pravo, istinsko ljudsko biće.“
Kasnije tog dana izvukla sam iz rezbarene drvene kutijice papir sa Lusijenovim osobinama, stavila ga u pepeljaru i zapalila. Gledala sam kako papir crni i savija se, zatim postaje bledo siv i polagano se kruni u pahuljice pepela.
„Fino“, rekla sam. Zatim sam uzela novi list papira i sa širokim osmehom na usnama napisala Lusijenove nove osobine: sada će biti ćelav, nositi naočare s debelim staklima i imati naduti, pivski stomak. Nakon toga sam sela na kauč i čekala da se pojavi, spremna da se nagodimo. Vratiću mu prethodni izgled ukoliko pristane da odseli i da ga više nikada ne vidim. Umesto da trčkara kod Ganija i žali se na mene, neka lepo izvoli i krene svojim putem. Neka krene po žurkama, neka se provodi, putuje. Ma neka radi šta hoće.
Pa, šta da kažem. Od svega što sam smislila, ostvarili su se samo provodi. Tek kada se narednog jutra pojavio na vratima, shvatila sam koliko je ojačao.
„Lili“, rekao je ulazeći u dnevni boravak sa širokim osmehom na preplanulom licu. „Nisi valjda presedela čitavu noć čekajući me?“
Mirisao je na duvan, alkohol, ženski parfem i cvetao je od zadovoljstva. „Hajde nam spremi po jednu kaficu, onako kako ti znaš, jaču. Imam toliko toga da ti ispričam.“
Zatečena i u potpunom šoku otišla do kuhinje i napravila kafu za oboje.
Nardenih mesec dana sam uz jutarnju kafu ćutala a on je pričao i pričao i do u tančine mi prepričavao žurke od prethodne večeri. Kao da je mene zanimalo gdje i s kim bio i šta je radio. I naravno, odbio je da se odseli. Otišao je čak toliko daleko da kaže da sam ga ja stvorila i da imam odgovornost prema njemu, ali eto, ako mi ne odgovara da živimo zajedno, mogu nastaviti svoja putovanja po svetu, pa ću možda biti manje nervozna i neću se paliti za svaku sitnicu.
Nakon ovoga sam danima bila u šoku. Narvno, Odin nije bio tu, baš kada mi je trebao. Došao je na desetak dana, oduševio se Lusijenom i onda se vratio na Australiju usred zime. Tamo se, po njegovim rečima, odigravalo nešto veoma značajno, ali nije mogao da nam kaže ništa više. A Gani bi verovatno opet bio na Lusijenovoj strani, tako da sam odustala od ideje da razgovaram s njim.
Ljuta i odlučna da se ne predam, pokušala sam ponovo s papirićem. Ako sam uspela stvoriti Lusijena tako što sam jednostavno napisala njegove osobine na papir i taj papir samo odložila i sačekala, onda sam mogla isto tako napisati i drugačije životne okolnosti i jednostavno sačekati. Možda samo malo duže nego prvi put.
Koliko god da sam se trudila i kakvu god varijantu da sam isprobala, nije uspevalo. Kasnije ću shvatiti da sam u Lusijenovo stvaranje duboko i istinski verovala. A isto tako, negdje u dubini duše, ma koliko pričala da mi je dosta, nisam istinski željela da ode.
Kako stari metod nije davao rezultate, odlučila sam da nađem sve ostale načine vezane za materijalizaciju želja i da naučim čarobnu formulu kojom ću Lusijena udaljiti iz stana. Na moje razočaranje, svi autori koje sam pročitala striktno su zabranjivali mešanje u tuđe živote i naglašavali da imamo pravo jedino da menjamo sebe. Nisam ga mogla oterati, nisam ga mogla promeniti, a nisam to ni smela.
Imala sam dovoljno sredstava na Viktorovom računu koje sam nasledila, a i sama sam odlično zarađivala. Mogla sam da mu kupim stan u bilo kojem delu Posejdona, ali ne. On je naglašavao da sam mu majka i da hoće da živi pored mene.
Nakon nekoliko dana mozganja, shvatila sam da bi dupleks kuća negde u predgrađu bila savršeno rešenje. Jedino što nisam bila sigurna koji deo predgrađa da odaberem i kako bi trebalo da izgledala ta kuća.
Tako mi je preostala jedino meditacija i nada da će se sve one slike kuća koje sam gledala na računarima sklopiti u neku upotrebljivu celinu. To ide ovako: zatvorim oči i smirim se. Zatim pratim tok svog disanja sve dok misli potpuno ne utihnu i pred očima mi se ukaže praznina, što nije nimalo lako. Kako da mi misli utihnu, kada sam neprestano iznervirana pričom, glasnom muzikom i razmišljanjem gde da nađem lokaciju za novu kuću. Možda bi mogla da kupim onaj plac na reci, koji sam nedavno videla. To mesto je zaista posebno. Dovoljno je blizu grada, a opet je savršeno mirno i tiho.
Ulagala sam istinske napore da na tom placu vidim kuću, da je osetim kao svoju, da uživam u njoj i jednom sam se zamalo uspela opustiti i skoncentrisati na želju kada je upao da pita šta ima za ručak. Dakle, kada sam se napokon izborila s pitanjima i dilemama i kada je on otišao na neku žurku, uspela sam da se koncentrišem i vizualiziram na onoj livadi veliku dupleks kuću s dvorištem, velikom cvetnom baštom i bazenom. Imajući konačno viziju kuće, pozvala sam Ganija i zatražila broj one njegove arhitektice.
Pred useljenje smo se žestoko posvađali pošto je on insistirao da živi u delu kuće ispred kojeg sam postavila bazen.
„Lili, ili si trebala napraviti dva bazena, ili se zadovolji cvetnjakom. Znaš šta, tebi ionako niko ne dolazi. Meni bazen treba za društvo. Kada smo kod toga, mogla bi mi tamo u uglu napraviti roštilj. Hajde, ne mršti se. Znam da ti je ostalo brdo para na računu. Nemoj mi reći da je jedan roštilj neki poseban izdatak.“
„Nije stvar u roštilju nego u galami, Imaš stan u gradu. Vodi društvo tamo“, odbrusila sam.
„Pa, ako baš hoćeš, mogla si i ti ostati u gradu. Meni se ovo mesto izuzetno dopada.“
„A da sam ostala tamo, otrčao bi Ganiju da se požališ da sam te napustila i da te izbegavam.“
„Kad smo već kod Ganija, bio sam juče kod njega. Pozdravlja te. Znaš, ne može se načuditi kako se pre nisi setila da napraviš kuću pored reke. Kaže da si kao dete uvek maštala o takvoj kući. I mislim da bi bilo lepo da ga pozoveš u goste.“
„Čudi me da ga ti već nisi pozvao u moje ime“, odbrusila sam.
“Nego Lili, šta misliš, da mi pored roštilja napraviš i jednu senicu. Poznajem čovjeka koji izrađuje prekrasne primerke od bambusa. Meni se ne sviđaju one od metala i plastike, mada su sada u modi.“
„Mislim da je bambus bolje rešenje“, složila sam se. „Ni meni se ne sviđa onaj metalni kičeraj. I prestani da me zoveš Lili.“